O FILMSKEM JEZIKU DIMITRA ANAKIEVA

Govorimo o filmskem jeziku Dimitra Anakieva Razkrivanje režiserja v aktivističnem dokumentarcu Dimitar Anakiev se je s svojima dokumentarcema Amigo (2003) in Državljan A. T. (2010) dotaknil družbenih problematik, zaradi česar lahko njegova dela razumemo tudi kot aktivistična. V kratkem filmu Amigo Anakiev prikazuje Walterja Dragosavljevića Rutarja alias Amiga, zapornika, pesnika, »odkritosrčnega kriminalca«, ki govori svojo življenjsko zgodbo ter razlaga svojo etiko. Državljan A. T. je film, ki se loteva teme izbrisanih prek borca za njihove pravice Aleksandra Todorovića, ki je bil tudi sam izbrisan. Dokumentarci Dimitra Anakieva torej izhajajo iz družbeno realnega, pri čemer pa Anakiev uporablja tudi določene postopke, ki so izrazito avtorski in ki nam pomagajo razumeti portretirance ne samo kot družbena bitja, ampak kot posameznike znotraj družbe. V Državljanu A. T. se nam prek pričevanj kolegov Aleksandra Todorovića razkrivajo ne samo boj za pravice izbrisanih, ampak realni učinki, ki jih ima ta boj na zasebna življenja. Tako med drugim Anakiev ponudi dolg kader pogovora, ki ga imata Irfan Beširević in Nisveta Lovec na zadnjih sedežih avtomobila, s katerim se vozita do Todorovića, ki se je v tistem trenutku nahajal v psihiatrični ustanovi. V tem pogovoru se razprejo različne dimenzije tega, kako je boj za izbrisane učinkoval na njuna življenja, kakšna stališča zavzemata do tega in kako je ta boj učinkoval na Todorovićevo družino. Prav zaradi tega je toliko bolj presunljiva nekajminutna sekvenca, ki jo med filmom uvede Anakiev: gre za družinske fotografije Todorovićevih, ki jih pospremi glasba Bachovih Brandenburških koncertov, kar v filmu, kjer ni prisotne druge glasbe, še toliko bolj izstopa. Če si recimo poskušamo predstavljati, da fotografije spremlja glas v offu, se bodo najbrž zdele veliko bolj »realne«; tako pa znotraj filma, pospremljene z Bachom, delujejo kot nek drug svet: svet običajnih družinskih pripetljajev in druženj, ki lahko obstaja znotraj določenih družbenih pogojev, tj. zagotovljenih osnovnih človeških pravic (pravica do bivališča, do izobraževanja, do opravljanja službe ...) – pravic, ki so bile Todoroviću in ostalim izbrisanim odvzete. V Amigu Anakiev doseže drug pogled v osebnost osrednjega portretiranca Rutarja: ta govori o pretepu, v katerega je bil vključen, da bi zaščitil žrtev, a je na koncu sam dobil zaporno kazen. Njegove pripovedi Anakiev nekajkrat podloži s fotografijami Brucea Leeja, s čimer ponazori Rutarjevo dvojnost: po eni strani pravičniški etos, po drugi strani tudi to, kako se je Rutarjevo videnje tega etosa realiziralo v dejanski družbi. Vse to je še poudarjeno v sekvenci, ko Rutar v offu pripoveduje, medtem ko Anakiev prikazuje v zrcalih pomnoženo Rutarjevo figuro, ki v abstraktnem, temnem prostoru izvaja razne figure in udarce borilnih veščin. Prav te režijske poteze služijo kot Anakievo videnje Rutarjevega notranjega sveta onkraj tega, kar pove sam portretiranec, obenem pa poglobijo portret, kot ga ne bi mogle nobene besede, ki bi jih izrekel portretiranec. Prav v obeh omenjenih spojih glasbe/glasu in podobe dokumentarni filmi Dimitra Anakieva postajajo izrazito avtorski, saj s takšnimi prijemi tudi sam postane viden kot režiser. S filmskimi sredstvi obenem podaja nek svoj komentar, po drugi strani pa gledalcem ponudi občutek, da so se jim portretiranci razkrili v neki temeljni osebni dimenziji. Morda je prav to trenutek, ko lahko aktivistični dokumentarec nagovori kogarkoli, ne glede na to, kako bliz u ali daleč so mu določene tematike. (Robert Kurent, v Baza slovenkih filmov, FB, 29.11.2022)

DISTINKCIJA KRITIČNEGA FILMARSTVA OD "SOCIJALISTIČNEGA REALIZMA" IN BURŽOAZNEGA FILMA NA SPLOH

Still-photo iz filma Poslednji Žilnik (2008), Dimitra Anakieva
 

Vodilna estetika socialistične (stalinistične) družbe je bil "socialistični realizem". Tako kot mnoge druge stalinistične družbene paradigme tudi "socialistični realizem" ni bil takšen, kot se je predstavljal. Čeprav je razglasil "realistični" slog, ki temelji na dejstvih in marksističnem načinu razmišljanja, ki prinaša družbeno kritiko, je bil pridevnik "socialistični" dvoumen, zato je namesto marksistične kritike socialistične družbe dejansko prinesel primat stalinističnemu dogmatizmu, ki je popolnoma prevladoval dejstva in prinašal "družbeno lakiranje" za potrebe vladajočega aparata, zato je bila umetnost staljinizma v svojem bistvu laž, značilna za meščansko umetnost. V sovjetskem filmu se je to še posebej pokazalo v žanru vojnega filma, ki je zelo hitro postal "socialistični Hollywood", in deloval zelo podobno kot ameriški vesterni ... Eden od motivov za snemanje filma Poslednji Žilnik je bilo soočenje z miti o Narodno osvobodilni borbi (NOB), kot je prikazana v jugoslovanskem filmu, in želja po analitično-kritičnem pristopu k temi NOB z ugotavljanjem dejstev. Zdi se, da sta avtorju in ekipi Anakiev Production tako dobro uspeli v svoji nameri, da se je Želimir Zilnik, eden glavnih likov - filmski avtor, ki je začel kot kritični filmski ustvarjalec in se kasneje preusmeril v profesionalno filmsko ustvarjanje blizu anarhistične ideologije - kot kaže zbal kritičnosti tega filma in se je znašel med tistimi, ki niso želeli njegove široke distribucije. Žilnik nikjer v svojih intervjuih in tekstih ne omenja film Poslednji Žilnik, in se tudi ni strinjal, da bi se predvajal v Beogradu v Centru za kulturno dekontaminacijo Borke Pavičević, četudi je projekcija že bila dogovorjena. (Dimitar Anakiev)

"ВЪРТОП ФИЛМ ФЕСТ" ПРИЗОВАВА АВТОРИ ОТ ГРАНИЧНИТЕ ЗОНИ

"ВЪРТОП ФИЛМ ФЕСТ" ПРИЗОВАВА АВТОРИ ОТ ГРАНИЧНИТЕ ЗОНИ

.

В първото си издание Фестивалът за малцинствени филми ВЪРТОП ФИЛМ ФЕСТ ще покаже 6 филма в основната програма с обща продължителност 163 минути. Фестивалът ще се проведе на 27, 28 и 29 август 2021 г. в село Грознатовци, Трънска клисура, Сърбия (Кино Въртоп, Хижа Фочер). До 15 май 2021 г. ще бъде отворен конкурс за автори от областите Трънско, Кюстендил, Цариброд, Кула и Видин (присъединяаваща програма).

Филми с максимум 2 GB трябва да се изпращат чрез We Transfer на адрес: dimitar.anakiev@gmail.com

.

ОСНОВНА ПРОГРАМА:

Симон Облешчак, "Вода", 50 мин, Словения / Сърбия

Димитър Анакиев, "Изтрити хора", 45 мин, Словения

Йоко Имакада, "Синьо небе на Ракуго", 18 мин, Япония

Бранко Николов, "Муха", 3 мин, България

Бранимир Маркуш, "Кой изяде Бек?", 30 мин. Сърбия

Бранимир Маркуш, "Дай ни слънцето", 18 мин, Сърбия

.

ПИСМО НА БЪЛГАРСКИ ПРИЯТЕЛ ЗА "ПОСЛЕДНИ ЖИЛНИК"

Здаревей  приятел!

Твоият коментар е много полезен за мен. Възможно е да имаш определена културна дистанция, която пречи на разбирането ти докрай. Филмът по същество е много югославски. Като се замисля сега, това е моето сбогуване с Югославия на Тито, макар че когато го направих, не се сбогувах, а потърсих истината за партизанското движение. Политическият момент, в който направих филма, беше падането на сталинизма, т.е. сътрудничеството на бивши сталинисти (които се наричаха „комунисти“) с капитализъм победител след споразумението на Рейгън-Горбачов за капитулация (Историята на сталинизма всъщност е постоянна контрареволюция и капитулация, която започва през 1936 г. с „конституцията на Сталин“, с която той напълно изоставя принципите на „конституцията на Ленин“ от 1918 г. и установява партийната диктатура вместо народното правителство и споразумението на Рейгън-Горбачов е последният акт на контрареволюцията и окончателна капитулация, обслужване на победоносния капитал и тайкунизация, масови кражби и грабежи със създаването на мафиотска власт вместо буржоазията..)

С други думи, филмът е направен в условията на контрареволюцията. Като режисьор със сигурност съм „поет на контрареволюцията“, подобно на Сергей Айзенщайн, кой е обратно от мен „поет на революцията“... :-) През нощта вчерашните герои, партизани, станаха злодеи в обществените медии, а вчерашните злодеи, сътрудници с фашизма (четници, бяла гвардия, усташи и петата колона като цяло) станаха нови герои в обществото. Това е особено интересно, защото Словения е създадена като държава от комунисти и без комунисти Словения не би съществувала, а може би дори и словенска нация, защото словенците бяха в списъка на Хитлер с „по-ниските нации“, които трябваше да бъдат изкоренени.

И така, за една нощ всички ценности се промениха, обърнаха се с главата надолу, хората бяха напълно обезумели. И моята задача като режисьор на документални филми беше да търся истината. Обърнах се към Желимир Жилник, който е иконата на югославската „черна вълна“ във филма, за да разкаже историята на семейството му. Много известни режисьори се опитаха преди мен а той не позволи на никого да направи тази история и се съгласи, че аз да го направя. Защо? Енигма? Той вероятно знаеше, че не правя компромиси и не се приспособявам към тенденциите...

И така влязох в таази история, която не е лесно да се направи, защото тя се противопоставя на всички правила на драматургията (много места на събития по различно време и с много различни хора, без главния герой). Ето защо не избрах класическия подход (Аристотел) за свой драматургичен подход, а "анти драматургията" на Бертолд Брехт. Ето защо ми е много интересно, че целият филм те „държа“ да го гледаш до края!

Разбира се, с контрареволюцията във властта излагането на контрареволюцията не получи подкрепа. Филмът не беше показан никъде официално, въпреки голямото име на Жилник, но имаше много алтернативни прожекции, най-вече в Австрия, където „киното на Брехт“ е силно развито и оценено.

По същество от историята може да се научи, че сталинската пропаганда за "народ победител" и за "масовия характер на партизанското движение" не е вярна. Същото в "съветския/ югославски Холивуд".  Виждаме, че през 1942 г. в Сърбия почти нямаше партизани и беше доста рисковано да бъдеш партизанин: предателствата, хората, които са били в партизаните с единия крак, в четниците с другия, или единият брат в четниците, а другият в партизаните, означава да се бориш в тези условия не е бил "народ победител", а много трудна и рискована битка срещу много по-силен враг (и "народ предател") и където беше по-лесно да загубиш главата си, отколкото да останеш жив.

Наред с други неща, този филм разрушава мита на сталинската пропаганда и казва истината за това движение. Един сръбски писател писа наскоро, че „изобразявам сърбите като върколаци“ в този филм ...

Поздрави!

Димитър

 

Dokumentarni filmovi - potera za golom istinom

Pišu: Sandra Dančetović & Milan Živanović

Za oca dokumentarnog filma uzima se škotski reditelj John Grierson (1898-1972), koji je ovaj termin skovao 8. februara 1926. godine, u okviru kritike za film Moana Roberta Flahertya. U eseju First Principles of Documentary iz 1932. je nastavio dalje, tvrdeći da bi posmatranje realnog života moglo da dobije status nove umetničke discipline. Za njega su sirovi materijali uverljiviji od onih koji se glume, te je još tada tvrdio da su dokumentarci daleko dragoceniji za tumačenje sveta od igranih filmova

Realnost ispred fikcije

"Što je više stvarnosti, rizika, strasti i ličnog angažovanja u dokumentarcu, oni su zanimljiviji, jači i ubedljiviji - blef je nemoguć, akademski fingiran dokumentarac je uglavnom kič. Ali ima tu i drugih stvari... U avanture dokumentarnog filma prvenstveno me je gurala želja za upoznavanjem sveta oko sebe; želja za razgrtanjem ideološke magle i spoznavanjem nepatvorene istine. A istina je uvek revolucionarna. Obznanjivanje istina o svetu koji nas okružuje je, dakle, pokušaj uređenja tog sveta i borba za određene vrednosti. To je zadatak stvarne umetnosti“. (Dimitar Anakiev)

XXZ magazin: https://www.xxzmagazin.com/dokumentarni-filmovi-potera-za-golom-istinom

ZAKAJ IN ALI POTREBUJEMO DOKUDOC? (vprašanje)

 

Spoštovani Dimitar Anakiev!

V imenu festivala Dokudoc se na vas obračamo, ker ste se vsaj enkrat med leti 2012 in 2020 udeležili našega festivala v Mariboru in nas zanima vaše iskreno mnenje ali je tovrsten festival, ki je usmerjen v prikazovanje slovenskih dokumentarnih filmov potreben ali ne. Vljudno vas naprošamo za vaše vtise iz festivala, pomembnosti/nepomembnosti našega dela, radi slišimo konstruktivno kritiko, predvsem si želimo s tem vprašanjem pristopiti h gradnji dokumentaristične skupnosti, ki jo imenujemo doku družina. Želimo si namreč, da bi naša 10. edicija festivala leta 2021 beležila presežek predhodnih let, zato vas iskreno prosimo za sodelovanje in nekaj vaših besed.

Seveda se v časih, ki onemogočajo delo kulturnikov v stanju države, kjer se nahajamo ob koroni, tudi mi srečujemo z izzivi. Eden od njih je tudi zavrnitev sofinanciranja festivala Dokudoc iz strani Slovenskega filmskega centra, ki smo jo prejeli po izvedenem festivalu. Festival Dokudoc je bil iz strani SFC sofinanciran vsako leto od leta 2013 naprej. Komisija SFC je svojo obrazložitev zakaj festivala ne predlaga v sofinanciranje opisala tako: Dokudoc se je v zadnjih letih izkazal za dogodek, ki pomembno prispeva k razvoju filmske kulture v Mariboru in k večji prepoznavnosti dokumentarnega filma v lokalnem okolju. Po drugi strani gre za filmsko zvrst, ki se v zadnjem času hitro razvija in radikalno spreminja, česar festival ne odraža zares. Festival je gotovo pomemben v smislu decentralizacije dokumentaristične scene ter iskanja “tržne niše” v slovenskih dokumentarnih avdiovizualnih del, tudi tistih, ki jih sicer ne bomo imeli priložnosti videti v kinih (predvsem gre za filme producenta RTV Slovenija). Pogrešamo izvedbo festivala z boljšimi tehničnimi sredstvi, ki bi zadoščala uveljavljenim kinematografskim standardom. Festival se tradicionalno posveča dokumentarnemu filmu, predvsem izdelkom slovenskih avtorjev, zaradi česar deluje kot festival z nišnim programom, ki predstavi celotno nacionalno dokumentaristično letino. Letošnji program še ni znan. Sklopi so smiselni, a ne zares inovativni. Obfestivalsko dogajanje je solidno zastavljeno, vendar s skromnim strokovnim programom. Število načrtovanih filmov je solidno, pričakovano število obiskovalcev pa realistično. Finančni načrt je zastavljen uresničljivo, postavke v proračunu so primerne. Pozdravljamo sodelovanje s koproducenti.

Pred nami je teden dni v katerem oblikujemo obrazložitev, da je Mednarodni festival dokumentarnega filma DOKUDOC potreben festival v slovenski filmski krajini ter da slovenski dokumentarni filmi potrebujejo festival, kjer so lahko predstavljene zgodbe avtorjev slovenskih dokumentarnih filmov. Iz Strategije Slovenskega filmskega centra 2020 - 2024 izhaja, da bo SFC bolj podpiral festivale dokumentarnega  filma v Sloveniji, zato nas zavrnitev  sofinanciranja toliko bolj preseneča, saj je festival Dokudoc edini festival v Sloveniji, kjer lahko svoj film prijaviš na odprti poziv ter se kot neznani avtor uvrstiš v festivalski program, vsekakor pa je tudi za priznane avtorje tekom let postal Dokudoc pomemben festival. V strategiji je namen tudi vzpostaviti Dokumentarnico, kar v okviru festivala Dokudoc organiziramo od leta 2012 pod imenom dokumentarna delavnica. Festival Dokudoc od leta 2012 naprej izpolnjuje vrzeli, ki manjkajo v filmski krajini na področju dokumentarnega filma, od 2020 - 2024 si SFC postavlja v svoji strategiji cilje, ki jih prav tako prepoznava in izvaja že festival Dokudoc, kar nas veseli, a hkrati žalosti, da našega festivala ne prepoznavajo kot del napredka slovenskega dokumentarnega filma. Seveda je v mestu, ki nima mestnega kina, ustvarjati tradicionalni festival še dodatno oteženo, zato vas naprošamo, da s svojim strokovnim mnenjem o festivalu izrečete podporo festivalu ali pa pomagate ekipi Dokudoc razumeti, da festival v Sloveniji ne beleži tovrstne pomembnosti. Kakršnokoli je že vaše mnenje naj bo iskreno, na ta način bo naša ekipa lahko začrtala nove korake v smeri razvoja ali slovesa festivala Dokudoc. 

Iskrena hvala za vaš čas, vaša mnenja prosim pošljite kar na mail maja.malus.azhdari@gmail.com

Dokudoc ekipa

UTICAJ FILMOVA ANAKIEV PRODUTION NA DRUŠTVO I I DRUŠTVENI ODAZIV NA FILMOVE PRODUKCIJE ANAKIEV

UTICAJ FILMOVA ANAKIEV PRODUTION NA DRUŠTVO I

I DRUŠTVENI ODAZIV NA FILMOVE PRODUKCIJE ANAKIEV

Uticaj filmova AP na društvo

1.Informacija o događanju u društvu

Pre pojave filma Rubbed Out tema izbrisanih bila je potpuno nepoznata u slovenačkom društvu, a isto je bilo i u inostranstvu. Već na predpremijeri u Tolminu gledaoci su bili šokirani, vodila se je burna debata. Nepoznavanje i novost teme bilo je odlučujuće da se je film bez problema uvrstio na Festival slovenačkog filma, i tek kasnije pojavili su se problemi sa javnim prikazivanjem filma. Na IDFA film je takođe prvi doneo informaciju u inostranstvo da se jako neobične stvari događaju u Sloveniji koja je kao nova članica EU važila za uzornu zemlju i primer svim drugim Istočno Evropskim državama. Interes za ovu temu bio je izražen čak i u Africi, gde je kao prvi film iz Slovenije bio prikazan na Amakula festivalu u Ugandi.

2.Edukacija o problemu rasizma u slovenačkom društvu

Film Rubbed Out je nastavio svoj javni život putem alternativne distribucije, bio je prikazivan po omladinskim klubovima i na alternativnoj sceni širom Slovenije, a događale su se i ulične projekcije, praktično na svakom slobodnom kućnom zidu gde bi se skupili zainteresovani. Američki filmski kritičar i etnolog Stuart C. Aitken zapisao je: „As an erased person, Anakiev’s radical ethical act was to give up practicing medicine to become a film-maker. He helped educate a generation of Slovenians through powerful films that juxtaposed the actions of politicians and rightwing nationals with the day-to-day privations of erased people. His use of montage reflects Eisenstein’s revolutionary dialectics and, ironically, Anakiev’s film practices raise awareness of the brutal imperialism that is sometimes embedded in what we have come to think of as democracy.“ (Revolutionary filmmaking from Eiesenstein to Anakiev, Dimitar Films Blog, 2014, https://dimitarfilmsblog.blogspot.com/2014/11/revolutionary-film-making-from_26.html

Film je zatim bio prikazivan na alternativnoj sceni Austrije (Beč, Grac), Francuske (Brest), i Amerike (New York „Resistance Cinema“) izazivajući velike javne debate, a ova praksa nastavila se je i sa kasnijim filmovima.

3.Stvaranje pokreta izbrisanih oko projekcija fimova Anakiev production

Pre svega film Rubbed Out bio je direktno odgovoran za velika okupljanja mladih oko teme izbrisanih i stvaranja Pokreta izbrisanih koji je imao određenu težinu u političkom životu Slovenije, i koji je u krajnjoj liniji rezultirao sudskim procesom protiv Slovenije na Sudu za čovekova prava u Strasburu. I svi kasniji filmovi Anakiev produkcije donosili su političke spoznaje od važnosti za pokret izbrisanih, zato su bili sistematično onemogućeni u glavnim medijima u Sloveniji i javnim institucijama.

Odaziv društva na filmove Anakiev produkcije

Ovaj odaziv je dvojak:

1. Odaziv civilnog društva je bio izuzetno pozitivan, jer su ovi filmovi bili jako važni u mobilizaciji javnosti.

2. Odaziv vlasti i države bio je izuzetno negativan (sem prvog perioda), što je rezultiralo isključivanjem Anakiev produkcije sa nacionalnih festivala i javnih institucija, a Dimitar Anakiev je u jednom periodu istupio iz Društva režisera Slovenije, čiji je ko-osnivač, zbog cenzure prilikom njegovog autorskog večera u Kinoteci u Ljubljani. I danas ovi filmovi nigde nisu registrovani unutar kategorije „slovenački fim“, niti pomenuti u knjigama vodećih nacionalnih filmskih kritičara. Na svoj način politička praksa izbrisa se ponavlja na filmovima Anakiev produkcije.