Thursday, November 6, 2014

POST-YUGOSLAV „BLACK WAVE “ IN BREST

 














Photography by Ivana Todorović



Dimitar Anakiev

POST-YUGOSLAV „BLACK WAVE “ IN BREST

Between 5 and 11 October, in Brest, Brittany, the 13th Intergalactic Alternative Image Festival (Festival Intergalactique de L'images alternative) took place. In its thirteenth edition it was dedicated to alternative cinematic creativity in the Balkans, that is, on the territory of former Yugoslavia. This festival differs from other mainstream conceptual revues, first of all, by its activist character resulting from the working methods of the organization Canal Ti Zef – The Independent Video in Brest which asks for alternative film images and different approaches to reality in diverse regions of Europe. The activists of this organization have themselves traveled through the lands of former Yugoslavia in order to get an insight into social situations, authors and their films as well as local institutions and festivals. Such a thorough and profound interest in film as well as social state of affairs in which authorial works are being created is very unusual and it bespeaks the value of an activist approach to society and art. This is the reason why, for sure, the achievements of Brest Festival are more complex and profound – and their reach further - than those of conventional film revues, whether national or international, which mostly regard works of art at the level of their language and formal aesthetic meaning while the social aspect does not only elude them but is very often undesirable. The same stands for the attitude towards authors and authorship which is presently reduced to the manufacturer/market ratio by the mainstream commercial culture. But the activists of the Canal Ti Zef in Brest are building their festival upon authors’ interactions, discussions, socializing and common self-organization. One of the more spectacular results of the Intergalactic Alternative Image Festival in Brest is a specific renewal of Yugoslav film, most of all, of alternative film, i. e., the film of social criticism which was known, at the time of socialist Yugoslavia, by the name “Black Wave.” The appearance of a new Yugoslav “Black Wave” in Brest (that is, linking and simultaneous presentation of the post-Yugoslav “Black Wave”) is a testimony of vitality and continuity of the authorial film in post-Yugoslavia. (The expression “authorial film” denotes a specific author’s view freed from stereotyped thinking so that it is akin to the expression “critical film” since no freedom from stereotypes is possible without critical thinking). Many critics consider “Black Wave” as a historical phenomenon though there used to be and still there are authors, like Želimir Žilnik, who have gone on being authors of critical or authorial film even in the days of the “Red Wave” (of the socialist Hollywood) or even later, up to now, thus defying the concept of a temporary, historical character of the “Black Wave” and confirming the critical and authorial film as firmly implanted in the regions of former Yugoslavia.
In this context, the 13th Intergalactic Alternative Image Festival is a place of revelation, awakening and verification of a new post-Yugoslav “Black Wave” which we, authors of the critical film, have not been fully aware of due to the circumstances of general decay, wars and the state’s disintegration. In Brest, though, we have seen some valuable works in the spirit of the “Black Wave” created by authors belonging to various generations, namely:
Kristina Rizoska (1991), Macedonia - “Prologue”, 4 min, 2012
Sashko Potter Micevski (1990), Macedonia - “(Extra)terrestrial Lee”, 21 min, 2012
Elena Avdija (1987), Kosovo/Switzerland - “Is It Better Here or There?”, 33 min, 2013
Ognjen Glavonić (1985), Serbia - “Živan Makes a Punk Festival, 63 min, 2013
Nika Autor (1982), Slovenia - “Report on the Situation of Asylum Seekers in Republic of Slovenia January 2008-August 2009”, 37 min, 2010
Đuro Gavran (1982), Croatia - ”The Big Day”, 11 min, 2013
Ivana Todorović (1979), Serbia, “When I Was a Boy, I Was a Girl”, 30 min, 2013
Dimitar Anakiev (1960) Serbia/Slovenia, - “Slovenia My Homeland”, 50 min, 2012
The characteristic of this group of authors is an independent and unaffected attitude to reality. The topics they deal with are “student’s life” (Rizoska), “escapism – provincial state of mind (Micevski), “attitude towards tradition and the past” (Avdija), “life in poverty” (Glavonić), “asylum seekers” (Autor), “tribal nationalism – provincial state of mind” (Gavran), “sexual liberties in provincial society” (Todorović), “erased – chauvinism as ideology of capitalist transition” (Anakiev). What is eye-catching is scarcity of those from the generation of the sixties and seventies whose authorship took place at the time of the war in Yugoslavia; however, the author’s continuity was still upheld throughout the disintegration. A dominant expressive form of this group of authors is a portrait which Glavonić expands into a story about an event while Anakiev interweaves two portraits into a story about the erased and Gavran creates some sort of collective portrait. The approach to the protagonists is, with Glavonić, Torodović and Anakiev, interactive – similar to that of a feature film – with the director participating in the creation of his protagonist’s situation while the majority of the others opt for an “objective” approach within which, still, various subjective processes are taking place. Thus, for instance, Avdija in her documentary inserts a family video material which deepens her theme. Obviously, the author’s truthfulness is not at all brought into question by the author’s creativity. The heroes appearing in the works of the critical authors are, as a rule, so-called “small people” through whom the authors speak about their own times. Mostly the authors opt for a realistic approach to their themes and protagonists though some of them still turn to stylization which, in the case of Rizovska, Micevski and Glavonić, takes the form of a discreet dose of humor which makes easier to access the theme. Somewhat older authors, like Anakiev and Todorović, already possess an established authorial continuity while the other authors are yet to further confirm their authorial affiliations.

At the 13th Intergalactic Alternative Image Festival also shown are documentary films about the happenings on the territory of former Yugoslavia made by foreign directors as well as those of home authors which could not be ranked in the category of critical (or authorial) film. These films are posited as a mirror to the authors of post-Yugoslav “Black Wave” and thus they enable a complex insight into Yugoslav reality. But, why aren’t films like “Cinema Communisto”, “Zabrđe, A Village Without Women”, “Cosmo” or “I Am Here!” ranked as alternative films but as those of the mainstream tendency? The reason is that the authors, instead of their independent view of the theme, use a certain ideological position, a certain stereotyped worldview, no matter if it is the matter of adulating the ideology of nationalism, dealing with the theme sensationally or commercially or affirming certain politics.
 
The activists of Canal Ti Zef have put together an intricate mosaic of Yugoslav film in post-Yugoslavia in their attempts to understand social developments as well as to show a variety of cinematic tendencies which is of historical importance for our region. The 13th Intergalactic Alternative Image Festival is a true festival of Balkan and Breton culture that was given a special impression by likewise high-quality music programs in which the performers of the Balkan music were Bretons (along with the presentation of 33 films and many discussion sessions, 6 concerts were held). The interaction of Bretons and Balkan people through film, music and common self-organization have, to sum up, left an indelible impression of friendship and mutual understanding which is, after all, a mission of art.

Wednesday, November 5, 2014

POVRATAK OTPISANIH

From:     Društvo slovenskih režiserjev (Google Groups)
    Subject:     Google Groups: You've been added to Društvo slovenskih režiserjev
    Date:     October 30, 2014 1:40:06 PM GMT+01:00
    To:     Dimitar Anakiev
    Reply-To:     info@dsr.si
 


Spoštovani člani DSR,

dodali smo vas na interni dopisni seznam Društva slovenskih režiserjev.

Lep pozdrav,

DSR

About this group:
Dopisni seznam Društva slovenskih režiserjev.

The owner of the group has set your subscription type as "Email", meaning that you'll receive a copy of every message posted to the group as they are posted.

Tuesday, October 21, 2014

MAY I SPEAK BRETON?



MAY I SPEAK BRETON?

Short film by DIMITAR ANAKIEV
Filmed by IVANA TODOROVIĆ
Performed by GWENOLE JAOUEN and MARIE LEBARBIER




 
        Production: Anakiev Production and Canal Ti Zef, 2014


                                                              PREMIERE:

                                                      Thursday, October 23, 2014
                                                      Studio Anakiev Production
                                                      at 9 p.m.

                                                     Lenght: 3 min 39 sec
                                                      

Saturday, August 31, 2013

MENZO MENJUNJES, premiera, 01.September, ob 20.00





MENZO MENJUNJES, documentary by Dimitar Anakiev

A film by Dimitar Anakied with Menzo Menjunjes, Cata and Tone Škrjanec. Produced by Anakiev Production in co-production with MKSMC Koper and KUD France Prešern (Ustanova Pohorski bataljon), 65 minutes. The film is partly filmed during Trnfest in Ljubljana, 2013 (Last days of KUD): directed, filmed and edited by Dimitar Anakiev. Producer: Alma Anakieva

Premiera

01.September, 2013
20:00
Zveza Izbrisanih Delavcev
language: English

Monday, March 25, 2013

ŽILNIK - INTERVJU ZA BH DANI


Pozajmljeni intervju: Želimir Žilnik, reditelj

Kapitalizam jeste pljačka


Sarajevski otvoreni centar organizovao je u periodu od 15. do 17. marta gostovanje beogradskog LGBT festivala Merlinka u Sarajevu. U okviru programa festivala prikazan je niz filmova koji se bave pitanjima i problemima vezanim za ovu društvenu skupinu, a kao jedan od gostiju festivala sa svojim filmom Marble Ass publici se predstavio i kultni jugoslovenski reditelj Želimir Žilnik. U ekskluzivnom intervju za DaneŽilnik govori o svom filmskom radu, kinematografiji nekad i sad, izazovima savremenog filma, komunizmu, kapitalizmu, te reviziji istorije i rehabilitaciji kolaboracionista i fašista
* Za Vas se često kaže da ste filmski radnik koji je tokom cijele svoje karijere ostao nekako po strani u odnosu na dominantne filmske tokove, kako u Jugoslaviji, tako i danas. Zašto je to tako?
Cela moja generacija je ušla u kinematografiju u zrelom dobu novog jugoslovenskog filma, sredinom šezdesetih, kada su kod nas i u svetu, autorske poetike bile razvijene i afirmisane. Novi val u Francuskoj, italijanski postneorealizam, Felini, Pazolini, novi čehoslovački film, Miloš Forman, Mencel, Nijemec, Vera Hitilova. Mi smo, kao i svaki autor u takvoj situaciji, razmišljali koji bi to bio naš glas, šta bi to bio naš otklon od toga što je mainstream i dominantno. I šta su pitanja i priče koje su naše. U ono vreme, glavna energija jugoslovenske kinematografije bila je koncentrisana na međunarodne koprodukcije. To su bili veliki spektakli, gotovo na nivou holivudskih. U Avali su rađeni “Nibelunzi", u Jadran filmu je snimana cela serija "Vinetu" filmova, po tekstovima Karla Maya. Drugi prioritet u studijima su bili filmovi koji su vezani za priče i mitologiju partizanskog ratovanja. Tek na trećem mestu se poklanjala pažnja novom jugoslovenskom filmu. Tu je oko polovine naslova rađeno da bude zabavno-populistički film. Druga polovina su bili autorski filmovi. Dakle, ništa od svega nije rađeno van korpusa nove, socijalističke umetničke produkcije. Bitna razlika od drugih kultura i zemalja socijalizma je bila u činjenici da kod nas umetnici nisu bili zaposleni. Bili smo slobodnjaci, radili smo i bili plaćeni po ugovoru. Nismo bili činovnici. Postojala je mogućnost formiranja filmskih radnih zajednica, što današnjim jezikom znači da je bilo javno-privatnog ulaganja i vlasništva u filmskoj proizvodnji. To je bilo važno, ne samo zbog osećanja da radiš “svoju stvar”, nego i zbog zaobilaženja lavirinata raznih programsko-ideoloških komisija. Generacija kojoj pripadam – to je krug Lordan Zafranović, Lazar Stojanović, Drenko Orahovac, Joca Jovanović,Vlatko Filipović, Boro Drašković, Vlatko Gilić i drugi – bila je prilično dobro informisana šta se u svetu filma dešava, jer je Jugoslavija bila istinski jedna od najotvorenijih zemalja sveta, prema Zapadu i Istoku.
Za mene je, zahvaljujući toj otvorenosti, novi brazilski film bio otkrovenje i podsticaj, Glauber Rocha i drugovi. Rano smo uočili kako je kinematografija, na malim tržištima, u socijalističkim zemljama posebno, zavisna od državne pomoći. I da je sklona nekoj vrsti flerta sa vlašću i moći. To je ta večna igra između podrške i služenja. U tu zamku filmadžije upadaju često – u svim sistemima. Prethodna generacija, Dušan Makavejev, Žika Pavlović, Kokan Rakonjac i drugi, već su koristili šegrtovanje u kino klubovima, a i mi smo tamo počeli pre nego što smo zakucali na vrata velikih studija.
* Šta je zapravo bila prednost kino-amaterizma u odnosu na druge domene kinematografije u socijalizmu?
U kino klubu niste morali da podnosite scenarije na bilo kakvu raspravu i čitanja. Pitanja su tu, pred kretanje na snimanje, bila: Da li radiš na 8 ili 16 mm negativu? Da li si prošao kurs pripreme hemikalija i razvijanja trake? Jesi li prošao kurs montaže? Šta znaš o reflektorima, filterima? Ta su se iskustva urezala u pamćenje.
Sledeće iskustvo koje me je odredilo dešava se nakon prvog igranog filma, "Ranih radova", koji smo snimali u jesen 1968. godine. Film je snimljen, ušao u distribuciju, izazvao polemička reagovanja za i protiv. Državni tužilac ga je i zabranio, a sud oslobodio. Dobio sam visoka domaća i strana priznanja. Ali je film i posle svega naišao na politička osporavanja, koja su ga stavila van distribucije desetak godina. To me je dalje navelo da razmišljam o nezavisnoj i niskobudžetskoj produkciji u kojoj sam tokom duge prakse usavršio par metoda i strategija.
* Kako se gledalo na tu vrstu filma u Jugoslaviji? Zapravo, koliko je ta subverzivnija vrsta filma imala prostora?
Imala je prilično prostora. Onoliko koliko je bila kvalitetna i uspešna. Ali je vreme uzleta trajalo jednu deceniju, 1962-1972. To su godine kada je zemlja bila stabilna i otvorena. Dok cela građevina državnog socijalizma nije bila ozbiljno zaljuljana vojnom intervencijom SSSR protiv Dubčekove Čehoslovačke, koja je bila krenula jugoslovenskim putema nezavisnog socijalizma. Različito od današnje situacije, u pomenutim godinama fokus, ne konformistički, nego polemički, bio je na kulturi, na kreativnosti, na izazovima.
* Zašto je to bilo tako?
Društvo prosto nije bilo poplavljeno ideologijom spektakla, skandala, tombole, hvatanja neke volšebne sreće koja treba da udari kao grom. U takvu igru je danas pozvana populacija, sa svih ekrana. To svako gleda prosečno 5-6 sati dnevno. Tako se stvara paučina koja se navlači na mozgove stanovništva, da ne razbija glavu i brine dosadne brige iz realnosti.
Ne zaboravimo, stari sistem je bio jednopartijski. U ono vreme su film, književnost, pozorište, slikarstvo, muzika, mogli da otvori neke teme koje su izazivale veliku pažnju medija ili javnih debata. Jer se u domenu politike o njima ćutalo. Treba pogledati šta se šezdesetih ili sedamdesetih pisalo o kinematografiji. Svake novine su imale po nekoliko stranica kulture. Dakle, to što je rađeno, bilo je raspravljano. Hvaljeno, analizirano, kuđeno. I tako se profilisao repertoar i autori.
Veliko sam iznenađenje doživeo kada sam 1973. otišao u Nemačku. Bio sam u društvu nemačkih reditelja moje generacije, Klugea, Hercoga, Sibeberga, Fasbindera, pitam ih šta se o njihovim filmovima piše. Pogledam, nemaju ni desetinu reakcija na svoje filmove, koliko ih je, na primer, Žika Pavlović imao na svoje filmove u Jugoslaviji.
* U odnosu na to iskustvo kinematografije u Jugoslaviji, kako gledate na današnju regionalnu kinematografiju? Na kojem je nivou ona danas?
Brojimo dvadeset godina postkomunizma. Pokazuje se da je ambijent manje podsticajan za kreativnost, bar filmova, nego prvih dvadeset godina socijalizma. U prvih dvadeset godina onog sistema Aleksandar Petrović je uradio film "Tri" i filmove "Dvoje" i "Dani", počeo je da radi "Skupljače perja". Dušan Makavejev je uradio "Čovek nije tica" i "Ljubavni slučaj", a počeo je da radi" Nevinost bez zaštite". Žika Pavlović je uradio "Povratak", "Dvojnika", "Buđenje pacova", "Kad budem mrtav i beo". Puriša Đorđević je napravio "Devojku", "San", "Jutro". Svako od njih je režirao i pet-šest antologijskih dokumentarnih filmova. Pa autori iz drugih republika. A još klasici sa samog početka kao Vojislav Nanović, Radoš Novaković, Vladimir Pogačić...
* Šta je bio razlog tolikoj uspješnosti?
Razlog je verovatno što smo živeli u jednoj zemlji koja je bila prepoznatljivija. Nije morala da se busa u prsa da je svetska i evropska, ali su svake nedelje u nju dolazili predsednici, premijeri i kraljevi iz celog sveta. Jugoslavija je imala subjektivitet. I imala je principe, pa si sa njima mogao da se slažeš ili ne. Da pojednostavim – kad država formuliše da teži ideji “zemlja seljacima – fabrike radnicima”, umetnik ima prostor da tu ideju uzdiže u nebesa, a drugi da polemiše, ako vidi da se to ne realizuje nego se idejom manipuliše.
Sistem u kojem živimo danas nas uči, opet pojednostavljeno, da se “treba obogatiti svim sredstvima i na svaki način”, a kad bilo ko primeti da je cena eksploatacija, laktanje i otimačina, odgovor je umirujući da svakako to nije ništa novo jer “kapitalizam jeste pljačka”, gde beskrupulozniji pobeđuju i da je to prirodan red stvari. E sad, taj prirodan red stvari očigledno proizvodi više nezaposlenih, gladnih, više beskućnika, više bolesnih, a i više zbunjenih umetnika...
Zatim, mi u novim zemljama više nemamo nijedan veliki i ozbiljan filmski studio. A nema ni koprodukcija, koje bi to mogle izdržavati. Naše osipanje je donekle uporedivo sa onim što se desilo sa italijanskim neorealizmom. Prvih godina posle rata to je bio jedan od najsnažnijih uzleta evropske kinematografije. Trajao je dok je u Italiji leva opcija imala uticaja, i dok američki studiji nisu zakupili "Cinecittà". Zatim godinama, iz te velike kinematografije nikako nije mogao da ispliva značajan film.
* Dotakao bih se ovdje Vaše konstatacije da je multipleks kino zapravo postalo kao megamarket. Možete li nam to bliže pojasniti?
Oko pitanja tehnologije i modernizacije, imam otvoren i ambivalentan stav. Sadašnja platforma za komunikaciju koju svi mi imamo, dakle internet i slično, mislim da je ogroman korak ka novom egalitarizmu. Ne možete da zamislite šezdesetih i sedamdesetih godina šta je značilo, ne poslati film i filmsku kopiju u inostranstvo, nego pismo. Sada je komunikacija sto puta jednostavnija svakome. Mi smo u e-mail porukama svi u istom standardu. Drugo, mogućnost novih tehnologija da svako napravi film u kućnoj radinosti je takođe ogromna sloboda. Nekada smo zbog skupoće bili upućeni da vodimo računa o svakom minutu trake i o danima snimanja, pa su ti filmovi bili bolje pripremani nego danas. Ali eksplozija novih poetika, metoda, autora, veća je nego u mojoj mladosti. Sada se gotovo svake godine pojavi jedna nova nacionalna kinematografija. Pre desetak godina Kina, pa Tajvan, Šangaj, Indonezija, sada i afričke zemlje, pa novi filmski talas iz Južne Amerike...
Nekada je odlazak u bioskop bio ne samo događaj, nego ste imali teškoće da dođete do sedišta. Sada u multipleksu se svi osećaju kao u McDonald’su. On, je rutinski standardizovan. Ali, ponuda je široka. U pet šest sala možete da birate. Današnji komercijalni film, s obzirom na to da postoji taj ogromni spektar drugih medija, više je okrenut bajkovito-cirkuskim sadržajima. To su ti filmovi o Harry Potteru i slično. Ako me pitate da li se time osećam ugroženim, kažem apsolutno ne. To su druge oblasti, druge trke.
* Koja je zapravo Vaša trka, imajući na umu konstataciju da Vas prvenstveno zanima izvorna moć pokretnih slika?
Mene je rano zainteresovalo sklapanje filmova, kao ulazak u teme i sudbine koje su mi intrigantne, ne znam ih, a praveći film pokušavam da ih razumem, da im se približim. A zatim me je zanimalo da pratim upornost, hrabrost i tvrdoglavost ljudi, u odbrani sebe, upkos moćnicima i silama, koje im rade o glavi. Gledajući moju filmografiju šire, važno mi je bilo da ona registruje svakojake meandre i lavirinte, koje smo proživljavali i kroz koje smo se probijali, u poslednjih pola veka. Pokazuje se da filmski zapis vremenom isplivava kao najmoćnija hroničarska registracija, gotovo istorijski izvor. Ako uspem da uradim još par projekata koje planiram, biće to lični filmski dnevnik – pola veka od 1965. do 2015.
* Ima li u konačnici mogućnost da film na ovaj način na koji ga Vi radite pokrene i otvori neka važna pitanja u društvu?
To film može, to se dešava. On je neverovatno sredstvo komunikacije i magnet. Već kada ste uputili poziv ljudima koji vas zanimaju, i pitate ih da li hoće da učestvuju u zajedničkom poduhvatu, dobijete pedeset posto spremnih da sarađuju. Ostali, iz raznih razloga ne žele da se eksponiraju javno. Polovina ipak misli da to što imaju da kažu zavređuje pažnju. Filmsko snimanje je sredstvo za uspostavljanje kontakta. Vidimo da filmovi i dokumentarni i igrani, otvoraju teme na koje pažnja u medijima nije fokusirana. Uzmite primer Michaela Moora. Važne teme stavljene pod tepih u Americi, gotovo svaki od njegovih filmova je otvorio. Na primer, ovo što je danas briga i histerija na temu masovnih ubistava po školama, on je o tome upozoravao u filmu pre deset godina. Pa temu socijalnog osiguranja, koju već godinama ne može da reši američki kongres, je otvorio pre drugih. A i sam sam otvarao polemike sa više naslova.
Od "Nezaposlenih ljudi", "Ranih radova", "Crnog filma", "Bruklin-Gusinja" i "Stare mašine", do "Tito po drugi put", "Marble Ass", "Kenedi trilogije" i "Stare škole kapitalizma"...
* Kako gledate na sve dominantnije procese revizije istorije spram razdoblja jugoslovenskog socijalizma koji su umnogome prisutni na ovim prostorima?
Ja tu vidim pokušaje da se socijalizam i antifašizam izbrišu i devalviraju. Ne novim podacima koji će dokazati da ih nije bilo, nego da se tabuiziraju sećanje i spominjanje. Jer su postsocijalističke vlasti u frci kad vide da više od pedeset posto stanovništva tvdi da se u socijalizmu živelo komfornije, dostojanstvenije, sigurnije. Da su funkcije i servisi države bili pouzdaniji. Školstvo, zdravstvo, saobraćaj i ostalo. Da bi devalvirao socijalizam ne možeš nijednom od onih ljudi iz Titove hijerarhije da prebaciš da su nešto registrovali na svoje ime, neku fabriku, deset ili dvadeset hiljada hektara, hotel, banju, bolnicu, lovište, ribnjak... To prosto ne može da se dokaže. Možeš da im prebaciš da su živeli u buržoaskoj vili, ali su te vile ostale gde su bile. Uglavnom ni danas nisu vraćene starim vlasnicima, nego u njima sedi današnja nomenklatura.
Dakle, šta se hoće i dobija revizijom istorije? Kaže se, jeste, nisu otimali za sebe i svoje potomke, ali su služili diktatorskom, zločinačkom režimu! I kaže se, sve češće, između fašizma i komunizma gotovo da nema razlike. Ovaj segment revizije je alatka kojom treba proizvesti maglu koja će skriti pohlepu današnjih vladajućih struktura, i činjenicu da je glavni rezultat ratova devedesetih postignut novom klasnom podelom, na štetu siromašenja radnog naroda.
Izjednačavanje komunizma i fašizma je namenjeno rehabilitaciji kolaboracije i kvislinga. Jer većina vladajućeg sloja, takozvana gospoda, kao i kler, iz svih krajeva okupirane Jugoslavije, podržavao je i Mussolinija i Hitlera i Rupnika i Pavelića i Nedića. I nije se lomatao po šumama od ’41 do ’44. I ostao je kada je navalila kuka i motika da nacionalizuje fabrike i zemlju. A danas, kada ta ista “kuka i motika” štrajkuje glađu, demonstrira ili preti da će pokazati “nelojalnost” na izborima, novokomponovani kapitalisti i gospoda dižu obrve, angažuju falange obezbeđenja da se ne ponovi primitivizam i haos koji nas je unazadio od 1945. do 1990.




Wednesday, March 6, 2013

NOVO IZDANJE UNDERHILLA



Underhill Fest 2013 – Submit your film

Thank you for your interest in submitting your film to the UNDERHILLFest 2013. Submissions are now open.
You may click the “Download application” button below to start the application process.
Before you begin, please read the Rules & Regulations document thoroughly.
Entry deadline: April 15th 2013.
UNDERHILLFest 2013 Entry Form

Rules and Regulations

Festival programmes

Film program consists of competitive and non-competitive parts.
Competitive program includes two selections: international and regional.
The international selection includes films from all over the world except those belonging to the regional selection.
The regional selection of films includes those produced in Albania, Austria, Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, Montenegro, Italy, Croatia, Kosovo, Macedonia, Hungary, Serbia, Slovenia and Romania.

Application requirements

Date of Production: Films completed after January 1, of the previous calendar year are are eligible for UnderhillFest.
Running time: Feature films with 40-180 minutes in duration.
Language: All screeners and films to be shown, except those in Croatian, Serbian and Bosnian, must haveEnglish subtitles.
Formats: HDV, DVCam and DV
Rights and permissions: Directors, producers and various owners’ rights holders may apply with their respective films for the competitive part of the festival. It is expected that they have regulated their rights to have their movies taken to festivals.

Application procedure

Please send filled application to office@underhillfest.me . The application must contain:
- A brief synopsis of the film in English;
- Three photos of good quality (suitable for printing);
- Dialogue list in English;
- A photo and a biography of the director (in English), and
- Promotional material in electronic form (posters, press kits, etc.)
Upon application, please send a DVD screener to:
UNDERHILLFest
Njegoševa 34
81000 Podgorica
Montenegro
Application is free of charge. All incoming costs are borne by the sender; all outgoing costs are borne by the organizer.

Selection and presentation

The selection of films is made by the director and the art director of the festival. Number of selected films for the showcase depends on their duration. Each of the selected films at the festival will be shown no more than two times.In order to promote the winning films of the festival, UnderhillFest retains the right to non-nommercial presentation of such films, without any special financial compensation, notifying the owner’s right holder about it.

Awards and jury

UnderhillFest official awards are:
Dandelion for the best film in the international selection;
Dandelion for the best film in the regional selection;
Dandelion Audience Award for the best movie.
The jury consists is comprised of three prominent and internationally recognized filmmakers and critics, who will assessed according to their own criteria, at the same time respecting the Regulation for the Festival and of the work of the jury. For the international and regional categories the composition of the jury will be suggested by the director of the festival The Audience Award is awarded based on the average rating given by the audience after the screening, by means of filling out provided questionnaires or sending an SMS.

http://underhillfest.me/submitt-your-film-2/

Saturday, March 2, 2013

AMNESTY NA FESTIVALU, KI IGNORIRA IZBRASANE


15 let ignoriranja Izbrisanih: FDF, Ljubljana


Dimitar Anakiev
KULTURNA PROTISLOVLJA KAPITALIZMA: "AMNESTY" NA FESTIVALU, KI IGNORIRA IZBRISANE

Med inštitucijami slovenske kulture, ki so povezane s filmom, ni veliko tistih, ki so ostale popolnoma zaprte za Izbrisane. Izjema je izključevalni Festival dokumentarnega filma (FDF) v Ljubljani. Niti v času, ko je Rubbed Out bil predvajan na največjem festivalu dokumentarnega filma na svetu, IDF Amsterdam, in takrat istočasno predvajan v tekmovalnem programu 7. Festivala slovenskega filma (odvijal se je v Cankarjevem domu!) Izbrisani nismo smeli niti pomoliti nos na Ljubljanski festival dokumentarnega filma, ki ga je ustanoviteljica Jelka Stregel predstavljala kot festival "anganžiranega" filma. Res je bil angažiran, ampak je smer njegove angažiranosti problematična. Gre za tipično mesto slovenske angažiranosti: doma nacionalist, zunaj kosmopolit in liberal. Podobno kot je pisatelj Boris Pahor v Italiji levičar, v Sloveniji pa desničar.
Tudi pozneje, ko je moj drugi film na isto temo, Državljan A.T. predvajan v prime time na TV Slovenija in tako doživel svojih prvih 100.000 gledalcev, je "angažirani" FDF spet ignoriral Izbrisane.
Letos je Jelka Stregel napredovala do selektorice nacionalnega festivala in tam seveda takoj izključila iz programa moj tretji film o izbrisanih: Slovenija moja dežela, ki seveda ni bil sprejet niti v program "angažiranega" Festivala dokumentarnega filma v Ljubljani.
Zanimivo je, da Amnesty International Slovenije, ki se je zadnje čase zelo angažiral okrog Izbrisanih priključil inštituciji, ki ignorira Izbrisane. Še večji paradoks je, da je na ta festival kot selektor pripeljan advokat Izbrisanih Andrea Saccucci. Če bo fake angažiranost glavna strategija v zagotavljanju človekovih pravic v Sloveniji, potem je to resen problem. Ne vem ali so Saccucciju res povedali na kakšenem festivalu bo bio selektor? Ne vemo niti to ali bo Amnesty Saccucciju predvajal tudi kakšen film o Izbrisanih. Kdo ve, morda bi ga le zanimal?